Diana Hilje

Biografija:

Rođena u Dubrovniku. Srednju glazbenu i gimnaziju završila u Dubrovniku. Diplomirala i magistrirala na glazbenoj akademiji u Zagrebu. Prvakinja je hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Član je kulturne udruge Kultura snova i USUD- AB iz Dubrovnika. Prva samostalna zbirka – Pjesnički libreto- izdan u udruzi Kultura snova. Značajnije prezentacije- Dubrovački horizonti i Dubrovacki spomenar. Učestvuje u mnogim zajedničkim , međunarodnim izdanjima poezije u organizaciji Kultura snova.

***

SJEĆANJA

Znate kak’ ono miriše zima,

štipka i miluje obraze lijeno.

Otvorih prozor,

sve je u sivom,

a ja se nadam Božiću bijelom.

I vidim majku kako u žurbi

prostire svečanu napicu nježnu,

i kako dolje sa donjeg poda,

izvlači sjećanja…

Božić ide- tih dana nema.

Zatvaram prozor.

Gdje god da budem,

izvuć’  ću neku napicu nježnu,

sjetit’ se Božića, smijeha i festa,

ljubavi i ruku njenih mekih,

dok palim svijeću,

dok palim svijeću,

dok palim svijeću…

SAT

Budna sam.

Dižem se lijeno.

Gledam kroz prozor.

Sivilo…

Gdje je moje sunce, gdje su ulice koje me bude u odzvanjanju koraka ?

Koraka lakih,

koraka teških,

koraka zbunjenih.

Koraci…

K’o minute odzvanjaju mojim tijelom.

Ja sam sat.

Ja sam otkucaj vremena.

Budim se…

Ništa ne odzvanja.

Samo sirena buke huči cestom.

Oblačim se u crno, i neprimjetna odlazim- u kazalište.

***

VJETAR

Probudio me noćas moj stari znanac Vjetar.

Triput je oko moje zabrujao kuće.

Prenula sam se brzo slušajuć’ serenadu ispred prozora u kominu.

Odletila sam gore, a on je preo strasno i mutio k’o što pravi ljubavnik zna da muti.

Ja, zatvorila sam svoje oči tako,

omotala se vunenim šalom jako, i pošla mu u susret.

Ljubavnik Vjetar, otvorio je prozor, odnio me u naručju visoko ponad mira.

U slatkom nekom strahu, osjetih dodir pjene, i šum me mora, valova, kao prene.

Otvorila sam oči.

Ljubavnik Vjetar, samo, stisne me jače k sebi.

Obaviju me ruke paučinaste jako.

” Ne boj se” grmi,

pogledaj kako moje u moru igraju Sjene, i sa zidina Grada, mi vratismo se lako.

Otvorila sam oči, zatvorila sam prozor, a oko srca, oćutjeh lagani obruč leda.

I čuh daleku pjesmu ljubavnika svoga.

Kroz noć, čula sam nježno, kako mi pjeva- Vjetar.

***

ADVENT I JA

Još malo i zabljesnut će Grad.

Upalit će se sva šarena svjetla.

Na Stradun stari nagrnut će rijeka ljudi iz bliza,

ljudi iz daleka.

Oživjet će kamene fasade.

Čudesan hihot čut’ ćeš kako reže

k’o glazba neka raskošna i bučna mrak što nestaje u vrtlogu radosti.

Pa onda, meki, zaljubljeni šapat grešnika što plaze ulicama strasti.

U kućicama poteći će vino.

Kobasice će dražit gladno ždrijelo.

Nožice ljubke sjest’ će na vidjelo,

šeširići će migat’ ludo, smjelo.

Ah, kad zatrepeta Grad…

Doći ću doma s kuferom i smijehom.

Ledena kuća prenut će se smjelo.

Raspalit ću sve peći, užeć svijetlo,

otvorit srce i božično vrelo.

***

ZNAM TE

Sad znam,

sad se sjećam,

bio si moj.

Moj prijatelj,

moj otac,

moj brat i sestra izgubljena.

Na tvoja sam koljena naslanjala glavu, a ti si mi pjevao, ti si mi pričao.

Učio si me strogo i blago, i volio me.

Pitam se, gdje i kad sam te izgubila?

Da li je to bilo u ovom, u onom,

u kojem i kakvom je vremenu to bilo ?

Ti me gledaš s obožavanjem, i ja sam se sjetila.

Sjetila sam se tvojih ruku, dok si me grlio, dok si me pokušao zaštititi, od vrtloga i olujnih struja, struja neba i zemlje.

Od crnine, međuvremena.