Biografija
Jasmina Sfiligoj, ekonomist i aromaterapeut, rođena je u Zagrebu. Piše pjesme na hrvatskom i engleskom jeziku, a većina ih je objavljena u brojnim domaćim i međunarodnim antologijama, zbirkama poezije i literarnim časopisima. Pjesme su joj prevedene na ruski, kineski, francuski, talijanski, grčki, bengalski, hindi, urdu, malajalamski i arapski jezik. U skoroj budućnosti planira izdati svoju prvu zbirku pjesama. U međuvremenu piše i objavljuje na različitim značajnim online platformama i web portalima.
*** Boja ljubavi
Koja je prava boja ljubavi
Kakvih je ona nijansi i nota
Što sudbina slika na lanenom platnu
Na štafelaju našeg života?
Je li nevina bijela poput dječjih lica
Ružičasta stidljiva obraza djevojčica
Kao nezrelo voće u proljeće zelena
Narančasto plamena i požudno crvena?
Možda žuta od sumnji i ljubomore
Lila od čežnje, plava k´o more
Siva od dosade i prigovaranja
Crna od svađa, laži i varanja?
Boje se ispiru, blijede i nestaju
No samo jedna uvijek se zlati
Ona je od svih najpostojanija
Tu ljubav jedino majka će dati.
*** Nevidljivi otok
Ni na jednoj karti on ne postoji
Iza horizonta dok postojano stoji
Nijedan mu brod ne može doploviti
Nikad nitko na njemu neće se stvoriti
Samo poneki galeb čamotinju ubija
Vijest svaku mu val o hridi razbija
Olujni vjetar o stijene se odbija
Kroz tamni otvor bijesno se probija
Tek valovi dolaze na njegov prag
Na pustome žalu svoj utiskuju trag
Na dalekoj pučini, na kraju svijeta
Prolaze jednako sve zime i ljeta
Gospodar tog otoka tišina je sveta
Biti sam i nevidljiv sudbina je kleta
*** Proljetna elegija
Proljeće je u zraku
Jezero vrvi životom
Sunce lagano zalazi
Odiše silnom ljepotom
Čovjek ispijenog lica
S pogledom u visinu
Odgovor neki traži
Osluškujući tišinu
Usamljenost i tuga
Razaraju mu nutrinu
Ne može nikako dalje
Osjećajući prazninu
Prsten na njegovoj ruci
U spomen i dalje se zlati
No svoju srodnu dušu
On ne može više da vrati
Otišla jednom je zauvijek
Zla kob u stopu ga prati
Toliko da će ga boljeti
Nekad nije mogao znati
I kako će krenuti naprijed
Kada zbog prošlosti pati
Svu ljubav duboko u sebi
Samo njoj je mogao dati
Dok labudi nježno se grle
I stvaraju srce na vodi
On promatra ih sa sjetom
I guši se u svojoj slobodi
Svatko svog nekoga ima
Jezero ljubavlju zrači
Proljeće spaja parove
Hoće li on svoj pronaći
U njemu budi se nemir
Besciljno obalom luta
Vrijeme je da svoju bol
Ostavi negdje kraj puta
Sunce je izvor života
On želi da mu se preda
A ne vidi da jedna žena
Čeznutljivo krišom ga gleda
*** Prolaznici
Isto mjesto, drugo vrijeme
Kraj glazbenog paviljona
Slučajno tog sivog dana
Našli su se on i ona
Jedno drugo gledali su
Na trenutak i zastali
Pogled im je bio hladan
Jer se nisu prepoznali
Sjećanja na prošla ljeta
Obećanja što su dali
Strast i nježnost, bol i suze
Zauvijek su izbrisali
Voljeli su neizmjerno
Ljubili su bez granica
Sada više i ne pamte
Kakva su im bila lica
Ostale su samo sjene
Nekad zaljubljenih ljudi
Nema želja, nade, snova
Nitko ni za čim ne žudi
Jesen neumorno grabi
Sijede odavno se vide
Primiče se već i zima
Svatko svome kraju ide
Otuđenost
Kako je bolno
Gledati tu ravnodušnost
U tvojim očima
Taj ledeni pogled
Na rubu prezira
Tijelom si ovdje
Iako želiš biti daleko
Smišljaš način
Na koji bi nestao
A da imaš dobar izgovor
I da te ne peče savjest
Ako je uopće imaš
Jer ljubavi u sebi nemaš
Još uvijek si tu
Iako davno si otišao
Ostala tek je prazna ljuštura
Bez sadržaja i svrhe
Kao tragovi u pijesku
Koje prvi val će isprati