***
IZMEĐU ZEMLJE I NEBA
Nije se dogodio nikakav spoj zemlje i neba
samo se gledaju između oblaka.
Nisu to oblaci pjenasto bijeli
već sivi meko natmureni.
Toliko mene ima u tebi toliko tebe u meni
izmiješali smo se poput zemlje i neba
da smo izgubili oblik poput oblaka
ne pjenasto bijelih već onih
sivih meko natmurenih.
Žalo je razbarušeno od morskih tragova.
Kamenčići razbacani ne pokazuju put.
***
RIJEČI
Kao smokva obješena
u kolutu nanizana
riječi prazne suhe
vise.
***
CIPELA
Ne mogu naći cipelu
ne onu ostavljenu
u prašini puta
ukrašenu
grumenčićima zemlje
slijepljenu suzama
a kada otvrdnu
zemlja i suze odlome se
ogole cipelu neukrašenu
izgubljenu
izlože je pogledima
bez imalo stida
ne mogu naći cipelu
onu drugu
sačuvanu
tajno skrivenu
ako netko pokuca
sa prvom u rukama.
***
LEONORA
Onoga dana kada je Leonora izgubila razum sjetila se kiše. Kiša je neumorno padala dok se rađala i ona je to pamtila. Sada, pedeset i sedam godina poslije, hodala je noseći žuti kišobran. Nitko se nije osvrtao za njom. Ali, ona nije nikoga prepoznavala.
Kiša je padala bez prestanka sedam dana. Tiha, jednolična, uporna. Uporna poput Leonorine majke koja je htjela donijeti na svijet. Leonora nije bila sigurna želi li se roditi. Još uvijek se premišljala kada su je izvukli vani. A onda je netko rekao: „Još jedna bez imena!“ Leonora to nikada nije zaboravila. Kao ni kišu.
Leonorina majka zvala se Magdalena. Imala je devetnaest godina i predivnu crnu kosu. Crnu kosu su nasljeđivale sve žene u obitelji. Tako je i Leonora nasljedila kosu svoje majke Magdalene i kosu svoje bake Jelene. Majka Magdalena nikada nije upoznala oca. Umro je prije njena rođenja. Ni Leonora nije upoznala svoga oca. On je majku Magdalenu napustio obećavši da će se vratiti nakon turneje s orkestrom u kojem je svirao trubu. Nakon Leonorina rođenja Magdalena je strpljivo čekala svog trubača a kada je prošlo dvije godine samo se sklupčala i prestala disati. Poslije nekoliko mjeseci umrla je i baka Jelena. Da li od tuge za svojom jedinicom ili od sramote zbog svoje jedinice nikada nije bilo razjašnjeno. Tako je Leonora rasla ne poznavajući svoju obitelj. Iz tog se vremena sjećala velike sive zgrade i mnogih dječjih lica. Ta dječja lica, zaprljana, uplakana, prestrašena, javljala su se Leonori u snovima. Danas kada Leonora hoda ulicama sa svojim žutim kišobranom pozdravlja djecu iz svojih snova. Samo, ona im se smiješi i pokušava obrisati suze.
Jednog dana iz velike sive zgrade odveli su je uskim isprepletenim ulicama u malu prizemnicu sa dvije prostorije. U njoj je živjelo samo dvoje ljudi, starac i starica. Zapravo nisu bili toliko stari, samo se Leonori činilo da imaju bezbroj godina. Oni su rekli da žele uzeti Leonoru. I tako je ona ostala u maloj prizemnici. Mislila je da raste u palači. Iz kuhinje u sobu prolazila je nesmetano, nije bilo djece koja se guraju i plaču. Ta tišina probudila je pjesmu u njoj. Počela bi pjevati zorom čim bi se probudila i pjevala bi do sumraka kada je odlazila na počinak. Nikome nije smetalo njeno pjevanje. Glas joj je bio kao da pjevaju vile iz tamnih šumskih dubina. Tko god bi je čuo zaplakao bi jer je njena pjesma dodirivala najtajnija mjesta duše. Crna kosa joj je poskakivala dok je prolazila uskim zavojitim uličicama. Ljudi bi izvirivali na prozore i plakali. Danas dok šeta sa svojim žutim kišobranom ljudi zastaju na ulici. Čekaju da zapjeva. Njihove duše žele da ih netko dotakne. Ali Leonora ne pjeva, samo se osmjehuje djeci iz svojih snova.
Starac i starica koji su živjeli u prizemnici jako su voljeli Leonoru. Vjerovali su da im je Bog poslao svog anđela. I bili su u pravu. To se potvrdilo na Leonorin osmi rođendan. Cijelog jutra svirale su uzbune. Ljudi su bježali u skloništa, izlazili iz njih, pa opet bježali. Starac i starica su ostali u svojoj prizemnici. Već su proživjeli jedan rat. Nisu htjeli bježati. Sjedili su zagrljeni na ležaju u kuhinji i prepustili se Božjoj volji. Leonora je bila na sigurnom sa ostalom djecom. Smračilo se nebo. Zabrujalo je kao da stotine, kao da tisuće ptica grakće u isto vrijeme. Iz daljine se čula tutnjava. A onda je utrčala Leonora. Sjela je uz starca i staricu, zagrlila ih i počela pjevati. Svaki strah nestao je s pjesmom. Ptice su sve jače graktale, zemlja se zatresla kao nikada prije i onda je utihnulo. Kada su ljudi utrčali u razrušenu prizemnicu našli su samo ležaj na kojemu su zagrljeni sjedili starac, starica i dijete. Leonora je jecajući još uvijek tiho pjevala. Danas kada ide ulicom sa žutim kišobranom ponekad zastane, nekako se sva stisne kao da još čuje graktanje ptica.
Starac i starica nisu htjeli napustiti srušenu kućicu. Velikim trudom i uz pomoć ljudi kojima je Leonorina pjesma dotaknula dušu, sagradili su novu prizemnicu, ovaj put sa tri prostorije: kuhinjom, sobom i sobom za Leonoru. Ali često bi noću Leonora ustajala i odlazila kod starca i starice da bi uz njih zaspala. Tako je treća prostorija bila nepotrebna. Sve do onog dana kada će Leonora u njoj na svijet donijeti kćerku crne kose.
Najvažniji događaj u Leonorinom životu bilo je rođenje kćerke. To se dogodilo iznenada. Ležala je pokraj svog muža, čovjeka za kojeg je mislila da ga voli najviše na svijetu. Topla ljetna noć razbudila je zrikavce. Leonora nije mogla zaspati. Ležala je na leđima, onako troma i nezgrapna. Razmišljala je o svojoj majci. Bila je sigurna da ona svoje dijete nikada neće napustiti, a neće ni umrijeti. Uto joj se učini da pored prozora prolazi neka žena. Osjeti nemir i ustane da pogleda. Nikoga nije bilo niz ulicu, samo noć i zrikavci. Osjeti bol u tijelu i u duši. Nije prošlo puno vremena a na svijet je donijela malenu djevojčicu crne kose. Nazvala je Viktorija. Htjela je da pobjedonosno korača kroz život. Danas dok Leonora korača sa žutim kišobranom osvrće se ne bi li negdje ugledala svoju Viktoriju. Jedino nju bi prepoznala.
Leonorin muž zvao se Antiša. Svi su ga tako zvali, ali ne i ona. Ona ga je zvala – Tiše. Uz poljubac za laku noć rekla bi mu: „Volim te Tiše!“ ili dok je Viktorija gugutala: „Poslušaj je Tiše!“ U takvim trenucima Antiša je osjećao da Leonora lebdi u nekom svom svijetu tišine pa bi i sam utihnuo. I tako su dani prolazili između pjesme i tišine. Sve do onog dana kada se Viktorija nije vratila iz škole. Krik, jedan jedini, iz dna duše, iz svakog djelića Leonorina tijela izašao je umjesto pjesme. Taj vapaj ranjene žene i majke bio je posljednje što su ljudi čuli. Otada Leonora luta ulicama u tišini, osmjehuje se djeci iz svojih snova i traži svoju Viktoriju. Ponekad zastane i visoko digne žuti kišobran da je Viktorija može prepoznati. Ljudi se osvrću za njom čekajući da zapjeva. Njihove duše žele da ih netko dotakne. Ali Leonorinu dušu dotaknula je tišina.