| Ljiljana Plavac, rođena sam u Zagrebu. Godinama se bavim esencijalnim uljima i njihovom primjenom. Završavam brojne edukacije iz tog područja te postajem aromaterapeut specijalist. Svoj terapeutski rad unapređujem pohađajući radionice integrativnog osobnog razvoja a iskustvo klijenata i moje osobno otvorilo mi je kreativni kanal, pa tako pišem poeziju, prozu i kratke priče. Na taj način izražavam svoje najdublje emocije i spoznaje. Poeziju i priče pišem tek zadnjih nekoliko godina, a objavila sam 10 svojih pjesama u zajedničkoj zbirci poezije 10 autora „Moji snovi ispisani stihovima“. U pripremi je izdavanje knjige kratkih priča, a i sakupljena zbirka pjesama također čeka objavu. Upisala sam i daljnji studij inregrativne aromaterapije koji mi omogučava povezivanje znanja i iskustva u radu sa esencijalnim uljima i klijentima. Dio mojih radova vezan je uz terapeutski dio, tako da je u izradi i materijal koji će olakšati klijentu njegov osobni razvoj. Također pišem i za časopis Essentia, prvi časopis o integrativnoj aromaterapiji u Hrvatskoj, gdje imam svoju kolumnu u kojoj na iskren i duhovit način opisujem svoja osobna iskustva. Objavila je 10 pjesama u zajedničkoj zbirci poezije 10 autora „Moji snovi ispisani stihovima“. | |
| *** PRAZAN GRAD Utihnule ulice Pokoji miris u staroj cigli Davna radost Kroz pukotinu diše Tornjevi katedrale Na krhotini vrište Kazaljka stoji kao podsjetnik Na druga vremena *** MOĆ TIŠINE u tutnjavi tišine riječi strpljivo čekaju red . . . . . . . . iz pozadine šum traži izlaz u nekome krdo razjarenih bikova juri na plavo . . . . . . . . pjesma u slapu na Plitvicama gura tišinu u krošnju melodija crne rupe? *** LUNA nadjačavajući iskru hladne noći što svjetluca u hramu u tišini snova, okusom tajne magijom nekom ljepljivom te hrane srebrne zrake što nebom se pletu kada želja u oblaku krene pogleda ne mičeš čekaš rukama misao grabiš u želji nestaneš svoju čežnju istim nitima u nečije snove utkaš *** PROGON kolone vuku se u blatu jadnosti, tišinom ostataka identiteta lica suznih ispijenih od uzaludnog nadanja, tamo negdje tutnji tupost neumoljivo briše svaki trag preživljavanja nadjačavajući hladnoću pogleda i mržnje ide u nedogled u ponoru propadanja život je tu kao kukac što preživi na nekom zidu čekajući svjetlost odlazak u nepoznato s posljednjim uzdahom boljeg sutra nema pitanja, nema odgovora pritajenost u prolaznosti postojanja nema pogleda unatrag, dah što nosi novu nadu oprosta zraka što na obzoru javlja se novi pečat stavlja kao da nije ni postojalo samo pokoji ožiljak što nekada desilo se pokoji odlutali pogled u prošlost i sunce koje grije drugačije |
|---|