Ljiljana Plavac, rođena sam u Zagrebu. Godinama se bavim esencijalnim uljima i njihovom primjenom. Završavam brojne edukacije iz tog područja te postajem aromaterapeut specijalist. Svoj terapeutski rad unapređujem pohađajući radionice integrativnog osobnog razvoja a iskustvo klijenata i moje osobno otvorilo mi je kreativni kanal, pa tako pišem poeziju, prozu i kratke priče. Na taj način izražavam svoje najdublje emocije i spoznaje. Poeziju i priče pišem tek zadnjih nekoliko godina, a objavila sam 10 svojih pjesama u zajedničkoj zbirci poezije 10 autora „Moji snovi ispisani stihovima“. U pripremi je izdavanje knjige kratkih priča, a i sakupljena zbirka pjesama također čeka objavu. Upisala sam i daljnji studij inregrativne aromaterapije koji mi omogučava povezivanje znanja i iskustva u radu sa esencijalnim uljima i klijentima. Dio mojih radova vezan je uz terapeutski dio, tako da je u izradi i materijal koji će olakšati klijentu njegov osobni razvoj. Također pišem i za časopis Essentia, prvi časopis o integrativnoj aromaterapiji u Hrvatskoj, gdje imam svoju kolumnu u kojoj na iskren i duhovit način opisujem svoja osobna iskustva.
***
PRAZAN GRAD
Utihnule ulice
Pokoji miris u staroj cigli
Davna radost
Kroz pukotinu diše
Tornjevi katedrale
Na krhotini vrište
Kazaljka stoji kao podsjetnik
Na druga vremena
***
MOĆ TIŠINE
u tutnjavi tišine
riječi
strpljivo
čekaju red
. . . . . . . .
iz pozadine šum
traži izlaz u nekome
krdo razjarenih bikova juri
na plavo
. . . . . . . .
pjesma u slapu na Plitvicama
gura tišinu u krošnju
melodija crne rupe?
***
LUNA
nadjačavajući iskru
hladne noći
što svjetluca u hramu
u tišini snova, okusom tajne
magijom nekom
ljepljivom
te hrane
srebrne zrake što nebom se pletu
kada želja u oblaku krene
pogleda ne mičeš
čekaš
rukama misao grabiš
u želji nestaneš
svoju čežnju
istim nitima
u nečije snove utkaš
***
PROGON
kolone vuku se u blatu jadnosti, tišinom ostataka identiteta
lica suznih ispijenih od uzaludnog nadanja, tamo negdje tutnji
tupost neumoljivo briše svaki trag preživljavanja nadjačavajući hladnoću pogleda i mržnje
ide u nedogled
u ponoru propadanja život je tu kao kukac što preživi na nekom zidu čekajući svjetlost
odlazak u nepoznato s posljednjim uzdahom boljeg sutra
nema pitanja, nema odgovora
pritajenost u prolaznosti postojanja
nema pogleda unatrag, dah što nosi novu nadu oprosta
zraka što na obzoru javlja se
novi pečat stavlja
kao da nije ni postojalo
samo pokoji ožiljak što nekada desilo se
pokoji odlutali pogled u prošlost
i sunce koje grije drugačije