Ljubica Šporčić rođena je 1953. godine u Tišini Erdedskoj. Od svoje
trinaeste godine živi u Sisku. Gimnaziju i Pedagošku akademiju završila
je u Petrinji i stječe zvanje nastavnice hrvatskoga jezika. Radila je u OŠ
22.lipnja,Sisak, a 2018.godine odlazi u zasluženu mirovinu.
Voli književnost,piše poeziju i haiku poeziju.
2018. godine izdala je svoju prvu knjigu haiku poezije
PRED PROZOROM / IN FRONT OF MY WINDOW
Od 2008.godine aktivnije se bavi pisanjem i objavljivanjem svojih pjesama na
raznim natječajima.
Do danas se u zajedničkim zbirkama našlo 9 pjesama.
-u Zborniku SUSRET RIJEČI, Bedekovčina 2012.,
-u Međunarodnoj zbirci ljubavne poezije VALENTINOVO,
-i Međunarodnoj zbirci pjesama MORE NA DLANU u izdanju Kulture snova,Zagreb, 2013.,
-PETRINJSKE STAZE ,Petrinja, 2016., Nakladnik Strižak d.o.o.,
-na PS –portalu i javno izvođene na Stihovnici u Sisku.,
– PJESNICI BEZ GRANICA 2019, SLOBODA, Niš,2019.
-Međunarodna zbirka ljubavne poezije NAJLJEPŠE LJUBAVNE PJESME, Zagreb 2019., Kultura snova,
-Međunarodna zbirka pjesama SVIM NA ZEMLJI MIR VESELJE, Zagreb 2019., Kultura snova,
– VALENTINOVO ,zbirka ljubavne poezije, Zagreb 2020., Kultura snova.
Od 2018.godine aktivna je članica Stihovnice i Zalogaja poezije u Sisku, a 2020. se učlanjuje u
Kulturi snova.
Kako kaže: „ Pišem ono što osjećam iz srca i duše, pretežno ljubavnu liriku.
Ponekad napišem i pjesmu socijalne tematike. Iz ogorčenja koje muči malog čovjeka.
Duša oslušne, srce zavapi, a ruka napiše stih.
Istinska spoznaja moga duha, snage i ljubav moga života.“
BLAGDAN U MOJOJ ULICI
Kraj prozora sjedim i ulicu
u blagdanskom promatram ruhu,
sve je nekako svečano i tiho
i godi mojemu uhu.
U automobilima što klize tiho
gospođe nose cvijeće.
Na ulici ljudi u svečanom ruhu
svaki nekamo kreće.
Prolaze parovi mladi i stari
i djeca što sladoled ližu,
motori tek kojiput projure brzo
i zaglušenu buku dižu.
A onda opet praznička tišina
na moju ulicu pada,
dok parovi mladi prolaze sretni
baš kao nekada.
JESENJI AKVAREL
Stopiramo na autocesti.
Svježe je.
Kiša je oprala sve tragove
naših plesnih koraka.
Valovi glazbe strujali su i dalje tijelima
i razbijali se negdje u daljini
čineći široke amplitude
orgazmičkog zadovoljstva.
Suvišne riječi slijevaju se niz dlanove
preko uznemirene kože
ostavljajući tragove jesenjeg akvarela.
Svjetla u daljini,
obrisi slučajnih promatrača.
Kosturi natmurenih nebodera
i dalje izazivaju nebo.