Zovem se Merima Mery Odžačkić Bašić Dolazim iz Bosne. Rođena sam u Ljubiji, opština Prijedor – 13. 9. 1961, odrasla i školovala se u Zenici. Po zanimanju sam medicinska sestra. Duži niz godina radila sam na hirurškom odjelu u gradu Jajcu, gdje sam i živjela. Majka sam dvoje djece, kćerke i sina, nani i majki mnogobrojne unučadi. Ratna zbivanja odvode me u Holandiju, gdje i dan danas živim – Emmen, Holland. Kao osnovac i srednjoškolac, bila sam aktivni član recitatorske sekcije, u kojoj sam se izdvajala kao uspješan i nagrađivan recitator.
Osim poezije pišem i prozu za mlade i odrasle. Uvrštena je u mnogobrojnim zajedničkim zbirkama i u pet pjesničkih antologija. Učestvovala sam na međunarodnim poetskim manifestacijama i dobitnica sam mnogobrojnih nagrada. Nagrada na koju sam ponosna i zahvalna – Specijalna književna nagrada iz oblasti savremenog književnog stvaralaštva, u kojoj su zastupljene moje tri antologijske pjesme. Promocija odrzana 2021.g u Rimskoj dvorani Narodne biblioteke, grada Beograda.
***
UPALILA BIH
KANDILJE I SV’JEĆE
Kad bi meni došetao dragi,
srce bi se rascvalo ko ruža,
ruke bih ti oko vrata svila,
kosu bujnu rasplela ko vila.
Odaje bi blistale od sreće,
da svjetlošću opiju se duše,
palila bih kandilje i sv’jeće,
spokoj nađi mirišući cv’jeće.
Lati bi nas osm’jehom kupale,
pokazale nurom sunca pute,
skriven sjaj bi otkopčao skute,
usne bih ti darila što šute!
Merima Mery & Odžačkić Bašić
***
SKAMENJENA ŠUTIM
Studen vjetar šumi kroz bedem i vrata,
svud raznosi misli, tihu patnju vara,
ljubljeni mi plahog osedlao ata,
emocija tkanjem čežnje ćilim šara.
Skamenjena šutim, dušom ječi jeka,
krišom zastor sklanjam, čempres lice mije,
niko me ne čuva, niko me ne čeka,
caruje tišina, srce strahom bije.
Bolni gutljaj prži, gorki pelin pjeni,
uništenje mami, ko sirena pleše,
zanosni osmijeh dari snenoj ženi,
dubinama morskim mrtvi kamen kleše.
Jecaj priča zove, vječnu propast kune,
izranja iz mora, glazbom harfe rudi,
smaragd modre alge cjeluju lagune,
trag galeba blista, pun mjesec se budi.
Merima Mery & Odžačkić Bašić
***
PUSTINJSKA RUŽA
U pustinji procvala je ruža,
skrivajuć se od svjetlosti dana,
želeć dragog da joj ljubav pruža,
pusta želja bila joj je hrana.
Jutrom ranim osm’jehom je svila,
pripojila i dane i noći,
magijom joj dušu preplavila,
gledajuć u njene rajske oči.
Sva purpurno ozarena ruža,
u krilo se pustinjaru baci,
žudeć sreća da što bude duža,
da joj šapće kao princ u bajci.
Da je njiše ko pustinjski vjetar,
sa očiju p’jesak vreli skida,
ljubeći je ko Božanski nektar,
slatke rane u oazi vida.
Merima Mery & Odžačkić Bašić