Mirko Popović

Biografija: Mirko Popović,rođen 1944. u općini Slivno Ravno. R. Hrvatska. Od šezdesetih godina prošloga stoljeća živim u Sarajevu. Sad sam umirovljenik /bio dip. upr. pravnik/. Poeziju i prozu pišem već nekoliko decenija. Ono što sam u najranijim školskim danima imenovao poezijom i prozom s ljubavlju sam prigrlio kao način izražavanja. Objavlj/ujem/ivao u velikom broju književnih časopisa, te na Radio-Sarajevu. Poezija mi je uvrštena u više zbornika u Hrvatskoj i Sloveniji. Autor sam jedne prozne i jedne poetske knjige, te tri zajedničke knjige poezije. Dobitnik sam književne nagrade Hrvatskog slova Dubravko Horvatić /u Zagrebu 2010. godine./.   *** BEZNAĐEM IZBRUŠENO pred san dojmio me šapat trave što se kao val ulijeva u bjelinu bolničke sobe tko bi mogao znati zašto se u tom času sjetih ljubavnog pisma što more ga je prije mnogo godina izbacilo na obalu i do beznađa izbrusilo u nedostatku cigareta i u navali glasne tišine melankolično svoj lik ispraćam tamo gdje je utihnuo sat i netko neznan s nijansama bezbojne infuzije glasno čitao poeziju a u meni su oživljavali retci poznatog romanesknog uratka i sinoć sam u toj disonanci neobične radosti uspio prevariti sebe da sam sretan unatoč tome što već krvare buduća proljeća u kojima ću postajati tek oblutak i žal pod krikom ptice koji ne pita zašto   j e s i  ni otkuda si ni kamo ćeš ni što ćeš   *** OPET SU SNJEŽNE NOĆI U kutu sobe zimski isplivao cvijet bijel i nježan kao miris tišine S nekom nadom kroz krajolike srca moja sestra budna sanja Opet su snježne noći Ususret im koračaš niz lišće na obrazima uspavano prekriveno bestjelesnim leptirima bijelim kao stare slike na kojima su zaspali lovci na jelene Poželiš usnuti u uglu sobe s pogledom na Mjesec dok tone u snježne daljine s kojima se plače uoči Svih svetih Opet su snježne noći opet su zatrpani glasovi ljudski kao pahulje što tope se na usnama sa mekanim notama ni sretnog ni tužnog lica   *** ŽELIO BIH, USPUT kad god te pogledam plešeš s rukama iz djetinjstva kosa tvoja je let ptica želio bih znati koje isječke nemirom ruku skupljaš i bojažljivom smiješku vezeš mozaik sutrašnjih vedrina kad god se izmigoljiš brzo se vraćaš preko debelog snježnog pokrivača promrzlim rukama tražiš mjesto u mojim džepovima sa panoramskog vidikovca nemirom brišeš godišnja doba i krovovima mijenjaš boje perspektivu i oblike a ja želim o svakom fragmentu ponaosob na zaslonu računara ostaviti po jednu priču kad god te pogledam tvoj monolog je isti: grad sve više sliči gorostasu koji kao da blijedi i stari i nikad ne čuješ kad kažem: prošetajmo daljinama budimo veliko gorsko oko u kojem će se nataložiti sve Minulō kad god te pogledam svoje godine množiš s nulom ostavljaš križaljku moj pogled ne čuješ od sretnih suza što jecaju kao nasmijana tuga što lije niz stranice romana nikad do kraja pročitanog kad god me pogledaš poželim sliku tvog obraza u vijavicama poželim iz rumenog snijega ubrati crvenu ružu onu što nas još čeka u velikom parku malo dolje i malo desno preko puta ostarjelog kestena *** IZMEĐU NAS Čempresi katkad kao sa slike nijemi silaze s brijega Umjesto noćnog spokoja ulaze u moju sobu Dok šute oko uzglavlja netko mi maše iza prozorskog stakla   Ako progovorim odmrzne se obala neba u zavičaju sjena mi posrne u njihovom stamenom oku