Mirko Popović
rođen 1944. u općini Slivno Ravno. R. Hrvatska. Od šezdesetih godina prošloga stoljeća živim u Sarajevu. Sad sam umirovljenik /bio dip. upr. pravnik/. Poeziju i prozu pišem već nekoliko decenija. Ono što sam u najranijim školskim danima imenovao poezijom i prozom s ljubavlju sam prigrlio kao način izražavanja. Objavlj/ujem/ivao u velikom broju književnih časopisa, te na Radio-Sarajevu. Poezija mi je uvrštena u više zbornika u Hrvatskoj i Sloveniji. Autor sam jedne prozne i jedne poetske knjige, te tri zajedničke knjige poezije. Dobitnik sam književne nagrade Hrvatskog slova Dubravko Horvatić /u Zagrebu 2010. godine./.
***
BEZNAĐEM IZBRUŠENO
pred san dojmio me šapat trave što se
kao val ulijeva u bjelinu bolničke sobe
tko bi mogao znati zašto se
u tom času sjetih ljubavnog pisma
što more ga je prije mnogo godina
izbacilo na obalu i do beznađa izbrusilo
u nedostatku cigareta i u navali
glasne tišine melankolično svoj lik ispraćam
tamo gdje je utihnuo sat i netko neznan
s nijansama bezbojne infuzije
glasno čitao poeziju a u meni su
oživljavali retci poznatog
romanesknog uratka
i sinoć sam u toj disonanci neobične radosti
uspio prevariti sebe da sam sretan
unatoč tome što već krvare buduća proljeća
u kojima ću postajati tek oblutak i žal
pod krikom ptice koji ne pita zašto j e s i
ni otkuda si ni kamo ćeš ni što ćeš
***
OPET SU SNJEŽNE NOĆI
U kutu sobe zimski isplivao cvijet
bijel i nježan kao miris tišine
S nekom nadom kroz krajolike srca
moja sestra budna sanja
Opet su snježne noći
Ususret im koračaš niz lišće
na obrazima uspavano prekriveno
bestjelesnim leptirima bijelim
kao stare slike na kojima su zaspali
lovci na jelene
Poželiš usnuti u uglu sobe
s pogledom na Mjesec
dok tone u snježne daljine
s kojima se plače uoči Svih svetih
Opet su snježne noći opet su
zatrpani glasovi ljudski
kao pahulje što tope se na usnama
sa mekanim notama
ni sretnog ni tužnog lica
***
ŽELIO BIH, USPUT
kad god te pogledam
plešeš
s rukama iz djetinjstva
kosa tvoja je let ptica
želio bih znati koje isječke
nemirom ruku skupljaš
i bojažljivom smiješku vezeš
mozaik sutrašnjih vedrina
kad god se izmigoljiš
brzo se vraćaš preko debelog
snježnog pokrivača
promrzlim rukama tražiš
mjesto u mojim džepovima
sa panoramskog vidikovca
nemirom brišeš godišnja doba
i krovovima mijenjaš boje
perspektivu i oblike a ja želim
o svakom fragmentu ponaosob
na zaslonu računara ostaviti
po jednu priču
kad god te pogledam
tvoj monolog je isti: grad sve više
sliči gorostasu koji kao da blijedi
i stari i nikad ne čuješ
kad kažem: prošetajmo daljinama
budimo veliko gorsko oko
u kojem će se nataložiti sve Minulō
kad god te pogledam
svoje godine množiš s nulom
ostavljaš križaljku moj pogled
ne čuješ od sretnih suza
što jecaju kao nasmijana tuga
što lije niz stranice romana
nikad do kraja pročitanog
kad god me pogledaš
poželim sliku tvog obraza
u vijavicama poželim
iz rumenog snijega ubrati
crvenu ružu onu što nas
još čeka u velikom parku
malo dolje i malo desno
preko puta ostarjelog kestena
***
IZMEĐU NAS
Čempresi katkad
kao sa slike nijemi
silaze s brijega
Umjesto noćnog spokoja
ulaze u moju sobu
Dok šute oko uzglavlja
netko mi maše
iza prozorskog stakla
Ako progovorim
odmrzne se
obala neba u zavičaju
sjena mi posrne u njihovom
stamenom oku