Biografija:
ZDENKO ĆURKOVIĆ rođen je 21.08.1960. u Pasiču, Tomislavgrad, Bosna i Hercegovina. Osnovnu školu pohađao je u Severinu, a Ekonomsku školu u Bjelovaru, Republika Hrvatska. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu Banjaluci. Od 1989. do 1991. bio je zaposlen u trgovačkoj tvrtki «Univerzal» Bjelovar (samostalni referent nabave). Dragovoljac je Domovinskog rata 1991.-1996. Od svibnja 1996. i dalje, zaposlen je u Državnom uredu za reviziju (viši državni revizor). S obitelji (supruga i dvoje djece) živi u Šibeniku od veljače 2005.
Piše od srednje škole, a svoje uratke objavljivao je u srednjoškolskom listu „Ekonomac“. Nastupao je po osnovnim i srednjim školama te fakultetima recitirajući svoju poeziju. Sudjelovao je na mnogim književnim manifestacijama. Objavljivao je u časopisima („Ekos“, „Glas“, „Putevi“, …) i na portalima za književnost (Poezija Online, …). Za poeziju mladih stvaralaca nagrađen je na X Susretu Književne omladine BiH 1985. Zbirku pjesama «U ustima plivaju ribe» objavio je u okviru zajedničke zbirke četvorice autora pod nazivom »U usta moždana hljeb pješčani» u izdanju Književne omladine Banjaluke 1985. (Recenzenti: Irfan Horozović i Milenko Stojičić).
A GLAVE … SKORO I DA NEMAŠ
Noge ti…
srasle jedna za drugu,
ruke su…
neprimjetno ušle u tijelo.
Stari si trs …
stare sorte vinove loze,
čitav je trup tupav, tupast – gnjil.
Grlo je …
nepresušno grotlo,
ločeš svoj psihološki profil
– oblokavaš životni stil.
Jezik je …
zaperak na lozi – jedini čil,
vrat …
prepleten venama šljive i loze.
A glave…
skoro i da nemaš,
lice …
razaznati se ne može,
iz usta oganj riga – pljuje,
providim …
kako se utapa nutrina u tebi
– u sunovrat s rakijom ishlapljuje.
***
KARIJES VREMENA
Mislim kroz ključanicu,
jezikom
podmazujem rđavu bravu.
Ključ je u mom nosu,
miris dunje ćutim.
Ulazim u moždanicu,
od stanice do stanice klizim,
i eto me u ormaru,
kojega su izjeli crvi,
dječak se i dalje
bezbrižno igra, a ja…?
Ja sam nit zub vremena –
karijes tek.
***
MORE
Sunce se u zenitu …
razlijeva u beskonačnost …
po tvome slanome tijelu.
Talasaju obline…,
val do vala …,
kao žica do žice na harfi…
S krikovima slijeću galebovi …,
čohaju vrele bradavice
ustalasanih grudi.
U naručju tvome stijenje,
borovi i raslinje,
zrikavci sinkronizirano zriču.
Čarobni me zvuci
uljuljkuju …,
šumovi … zapljuskuju.
Uranjam ..,
plivam tvoju melodiju,
brodice kvare harmoniju.
***
I plovila su glazbala – zar ne?
ADAMOVA JABUČICA
Između dubokoga sna i plitke jave … levitiram,
Mjesecom šećem svojega „Ja“- kućnoga ljubimca,
vezan psećom uzicom, međ nebeskim tijelima lebdim…
Pa ja sam to u raju!
Pokušavam svomu „Ja“ ubrati Adamovu jabučicu…
i vratiti ju … stablu spoznaje Dobra i zla.
I … vraćajući zabranjeno voće,
svjetlost kraljevske zvijezde – o prelijepe nimfe, zaslijepi me;
a zmija, najlukavija od sve zvjeradi zemaljske … ugrize me.
***
KRIJESNICE
Ljeto; u stanu na petom katu otvoreni prozori – nokturno….
Zvijezde kao nenoske lampice nebom bljeskaju – Mjesec žmirka….
lahor omamljuje mirisom bora. Zaljubljeni zrikavci zriču kao zbor anđela.
Svako malo: njihovu skladbu remeti zujanje komaraca oko ušiju.
Nenajavljene: u stan uletješe nebeske krijesnice – zvijezde koje su pale,
i iznjedriše kolovoze moje mladosti: iste one krijesnice, koje sam kao dijete
hvatao i u staklenku stavljao. Stvorio sam tada čarobnu svjetiljku
što blještaše poput sazviježđa kraljevske zvijezde – o prelijepe nimfe.
Otvorih … „Aladinovu svjetiljku“ i otpustih… zarobljene krijesnice.